Ja se ne zaljubljujem u tipične momke. One frajere za kojima lude sve djevojke, nabildani, prelijepi. Čudno mi je kako se ja mogu zaljubiti u pokrete, cupkanje nogom kad je neko nervozan, nesvjesno grickanje usne i kada se neko pokušava skoncentrisati na nešto. Zaljubim se u način na koji se uživi u muziku i u strast u očima kada priča o stvarima kojima se divi.
U trzaj usne, nagovještaj da mu nije do smijeha, ali ipak se smije. Ili nekontrolisani smijeh; zatim izjave koje samo taj neko shvata. Zaljubim se u duge poglede u oči, glas, novu frizuru, blago rumenilo, pismenost, dlanove, dječački osmijeh, način na koji neko priča, na koji mi se suprotstavlja, zadirkuje me i reaguje na zadirkivanje. Kako ljudi ne primjećuju takve stvari?
Nema komentara:
Objavi komentar