IMAM 24 GODINE I SAMOHRANI SAM OTAC KĆERKICE KOJOJ JE DIJAGNOSTICIRAN BLAŽI OBLIK MENTALNOG ….

IMAM 24 GODINE I SAMOHRANI SAM OTAC KĆERKICE KOJOJ JE DIJAGNOSTICIRAN BLAŽI OBLIK MENTALNOG POREMEĆAJA. SUPRUGA ME NAKON SAMO DVIJE GODINE BRAKA OSTAVILA. OSTAVILA MI JE I BEBU OD 9 MESECI KADA SMO SE RAZVELI. SVE JE BILO UREDU DOK NISMO SAZNALI DA KĆERKICA IMA ZDRAVSTVENIH PROBLEMA.
PRVO JE OD MENE TRAŽILA DA SE ODREKNEMO KĆERKICE, DA JE DAMO U DOM ZA NEZBRINUTU DJECU, GLUPOST KAKVU NISAM MOGAO DA ZAMISLIM DA MOŽE DA IZGOVORI. ČAK MISLIM DA TO NIJE NITI MOGUĆE, ALI NE BITNO. REKAO SAM JOJ DA JE POLUDJELA I DA SE MALO “SABERE”,

A ONA MI JE TADA DRSKO ODBRUSILA DA JE PREVIŠE MLADA DA BI SVOJ ŽIVOT TROŠILA NA SLUŽENJE BOLESNOG DJETETA, DA JE ŽIVOT PRED NJOM I DA GA ŽELI ŽIVJETI PUNIM PLUĆIMA. SPAKOVALA JE KOFER I OTIŠLA. KĆERKICA ZA 3 DANA PUNI DVIJE GODINE, A ONA NIKADA VIŠE NIJE DOŠLA DA JE VIDI, ČAK NIJE NI NAZVALA DA PITA KAKO JE, DA LI SE STANJE POPRAVLJA I TAKO TO.
NASREĆU, PRIJE SVEGA KĆERKICE, A ONDA I MENE, UZ RAZNE TERAPIJE, VJEŽNE I LIJEKOVE STANJE SE POPRAVLJA, BAREM TAKO DOKTORI GOVORE. IDUĆIH PAR GODINA JE OD KLJUČNOG ZNAČAJA… NADAM SE NAJBOLJEM, A I AKO NEDAJ BOŽE NE BUDE IMA MENE KOJI ĆU JE SLUŽITI. NI DAN DANAS NEMOGU DA VJERUJEM DA JEDNA MAJKA MOŽE TAKO DA POSTUPI