Najljepša sam djevojka moje generacije, birana za misicu maturske večeri, mogi imati muškarca kojeg god pogledam, a izabrala sam momka koja je osuđen na invalidska kolica, nepokretan je ali ima tako dobru dušu da svaki fizički nedostatak postaje potpuno nebitan.
Moje prijateljice mi govore da sam poludjela, čak neke ne žele više da se druže sa mnom, moji roditelji šute, ali i ne odobravaju, osjećam da se nadaju da je to moj neki hir i da ću prekinuti sa njim prije ili poslije, ali ja sam definitivno odlučila, život ću provesti pored njega, dok nas smrt ne rastavi.
Sretna sam sa njim, a i on je pored mene naprosto procvjetao, šanse da ikada prohoda su ispod 1%, ali on od kako je sa mnom svakodnevno vježba, nekada i po 5 sati samo da bi prohodao. Voljela bih da se desi to čudo, ali i bez toga ja sam sa njim sretna.
Nema komentara:
Objavi komentar