Prva komšinica mi je ostala mlada bez muža, sa dvoje djece. Samohrana majka sa samo 27 godina. Predivna osoba, koja ne zaslužuje takvu sudbinu.
Iako nema stalni posao, nije ni iz neke bogate porodice, ona svakodnevno naprosto gine, kako bi svojoj djeci obezbijedila sve moguće uslove za život. HEROJ… Ja je naprosto obožavam, divim joj se i volio bih da je oženim, da joj olakšam život, ali to je nemoguće jer ja sam već oženjen, imam moju porodicu.
Za razliku od nje moja žena je velika nula, da je u njenoj situaciji, i ona i djeca bi za 5 dana umrli od gladi. Život je nepošten i Bog često prema dobrim na ovome svijetu i nema baš milosti. Zašto je to tako???
Nema komentara:
Objavi komentar